Giraffe Molesters

Predugo bavljenje jednim projektom može da žestoko izmrcvari žirafu :(

 

Aniversario 2

Radna proslava godišnjice – pažljivi ljudi iz “Fedrusa” su tražili da im ilustrujem nekoliko važnih životnih pitanja:

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Phaedrus

Sada na svijetu postoji mjesto koje zovu Phaedrus i koje je puno pećinskih crteža.

Gosti

Let, let, bubamaro,
donesi mi još džinovskih insekata na fuzioni pogon :)

Drowners

Hvatači za slamku (Drowners) su malobrojna sekta koja vjeruje da su globalno zagrijavanje i potop uvod u bolji i pravedniji svijet; njihova sveta knjiga je “The Drowned World”, a po sunčanom danu slušaju stvari kao “Umbrella”. Pozdravljaju se rukom podignutom u visini grudi i riječima “May the Waters rise this high”.

Prepoznavanje/ Kulturna revolucija

U Śamenu sam ispred “Volija” sreo neke ljude koji su me srdačno pozdravili, iako mi osjećaj da ih prvi put vidim otada raste poput bambusovog izdanka na veoma nezgodnom mjestu. Bili su dvoje mojih vršnjaka (veseli i pomalo zarozani, on neispavan i neobrijan) sa bebom i sa kovrdžavom tinejdžerkom pohotnog pogleda za koju sam uviđavno pretpostavio da im je starija kćerka, kao i jedan matori koji se predstavio kao Dedli. Imao sam kod sebe dvogled, malo vode i bočicu tableta za smirenje, pa im rekoh da sam krenuo da nahranim ptice i dam im lijek. Pogledali su lijek (koji očigledno nije bio za ptice) a onda jedno drugo i stidljivo se nasmijali. Onda je zvao Kevin da javi kako danas nećemo moći u kamenolom jer su vrijedni momci slomili i kameni most do tamo. Neko je već pola sata bezuspješno počinjao “I was riding, I was riding home/ the sun, the sun, the sun was rising from the fields…”

Plašim se da su oni nervozni u kamenolomu do sada već prešli na keramičke ćupove :/

Izgubljeno u prevozu II – posao

Ako vam u Japanu ponude brow job, prije nego što prihvatite (ili odbijete)  razmislite o tome koliko je razmišljanje precijenjeno :)

Slagalica II – Raznovrsnost

“Kulturna raznovrsnost je najbitnija” kaže Tasuku, sociolog, gaseći cigaretu poslije samo dva dima. On ima taj rasijani način pušenja kojim brzo napuni pikslu prerano ugašenim cigaretama a onda među njima traži onu sa kojom će nastaviti zadovoljavanje oralne fiksacije. Meni izgleda kao odličan način da spriječiš drugare da ti kradu cigare.
Za nekog ko se upravo bori sa trećim litrom piva, Tasuku je prilično zabrinut za prava imigranata u Japanu i kitova u Okeanu. Ipak, čovjeku je stvarno stalo do drugih kultura – prošlog mjeseca je pošao u crkvu, krstio se i svom imenu dodao Lukas, kao Džordž Lukas. Dobro, rekoh, nije ni kod nas na zapadu rijetko da ljudi sa okruglim naočarima pređu u budizam, kao Džon Lenon.
“Ko?”, pita Lukas.

Sa moje druge strane šank pridržava Šoo, samozaposleni budistički monah. Kaže da su mu u manastiru tražili da prestane da pije i puši da bi ga primili (što uopšte nije lijepo ni tolerantno s njihove strane) ali mu dozvoljavaju da sređuje vrt (ne pješčani nego ovaj obični, “ne volim ti ja taj zen fazon” ;)).  Šoo je vrlo mlad, brije glavu i putuje po planinskim krajevima, a ljudi su pažljivi i daju mu priloge. Prvo je bio malko stidljiv jer pijan razgovara sa jedinim strancem u kafani, ali se opustio:  “U pravu je Tasuku, neb'valjalo da smo svi isti”.

Izgubljeno u prevozu

Kada poslije mnogo kilometara i vremenskih zona uđete u tokijski metro, isprva neće biti mnogo razloga da vjerujete u dobre ishode u životu. Ako se sreća ipak ukaže u vidu Amerikanca (sa malenim Japancem oko vrata) koji vas na engleskom pita treba li vam pomoć, poslednje što treba uraditi je da odjebete čovjeka uz “Neka, hvala”. Ipak,  kilometri i vremenske zone čine svoje, a mi smo ponosan narod ;)

Kada nakon rezanaca sa svim i svačim u kafani manjoj od spavaće sobe farmerove šeste kćeri ostavite kuvaru dvije kovane parice od po 100 jena kao bakšiš, ovaj će vam ih vratiti sa pogledom u kome nema razumijevanja već ljubazne odlučnosti – “Stranče, uzmi natrag svoju sitninu, mi smo ponosan narod”.

Kada kasnije otkrijete da vam strane kreditne kartice ne prolaze i da ste najebali kao bijeli, na pamet će vam pasti dva načina da zaradite pare, od kojih samo jedan ima veze sa vašim znanjem i talentom a zove se paćinko. Ovo je kombinacija flipera i video-igre u kojoj čelične kuglice u talasima izlaze iz mašine a vi ih sakupljate crvenom kadicom čije dno je pokriveno nježnim plastičnim pipcima. Onda za dvanaest punih kadica dobijete nagradu, simboličan trofej. Pošto je kocka zvanično zabranjena, trofej se zamijeni za novac u obližnjoj kineskoj radnji.
Drugi način ima veze sa spavanjem u metrou pored natpisa: “Ne primam milostinju, ne primam ni kartice. Ali keš je dobrodošao, jer mi smo jedan ponosan narod.” :)

#50 – El Aniversario

U proteklih  godinu dana Callao y Arenales  je prerastao (ili vjerovatnije degradiran, i dalje ne znam sa koje strane da stanem) od lučkog (možete li zamisliti neadekvatniji prevod izraza “porteño”?:) uličnog dnevnika do pisanja i crtanja nesigurne fikcije.

Pošto je pisanje o pisanju skliska i sirasta (ček, ček, nije valjda to bilo “cheesy”? Šta je sledeće, “kukuruzovita“?:)  djelatnost,  a godišnjice treba ubiti od proslavljanja, idem sada, napolju  me čekaju gospodin Džekson i gospodin Park i sve neprijatne tričarije koje njih čekaju.

Ribera del mundo

Sa mjesta na kome se avenija Morgellones preko delte kratkih i neoprezno nagnutih fluorescentnih uličica konačno uliva u nepostojeći trg vide se zbijene brodice. Dan se skratio i one se uskoro više neće vidjeti, samo se može čuti kada se vrhovi njihovih katarki dodirnu. Nije lako izdvojiti taj zvuk iz brujanja rashladnih vitrina i elektronskog šuma, ali kada se konačno uhvati on zvuči kao jedno tiho ali veoma jasno “pling”, kao kada se sudare galaksije…

Nonexistentialist

u međuvremenu, gospodin Džekson je odlučio da se malo posveti sebi i uzme slobodan dan…

Firefly

Iako bih ispod ovakvog naslova volio da vidim svemirske brodove koji jure za prerijskim konjima (a ko ne bi? ;),  stvarnost je sasvim drugačija…

LHC downhill

nemilosrdno uvaljujući sav posao g. Džeksonu, gospodin Park je i ove godine otišao u Švajcarsku na skijanje…

Push the sky away

Ilustracija je trebalo da izađe 18. februara, kao i album kome je posvećena. Naravno, album je procurio još prije deset dana ali crtanje nije išlo tako tečno, naročito nakon što mi je jedna detaljna direktorica ubacila u glavu priču o izgubljenim sovjetskim kosmonautima…

Holiday postcard

…from a profound spiritual vacation :))

Race II: Caucasian

Potom će gospodin Džekson preko Skajpa čestitati Novu godinu g. Bijelom, mješancu ptičara i dalmatinca koji živi na benzinskoj pumpi na cesti što iz Busana vodi prema moru. Gospodin Bijeli je dobio ime onako po busanski, što znači sa izdašnom dozom humora

(RECEPT:
za pravi busanski humor potrebne su
                         - jedna osoba koja nešto priča (najbolje ako je osoba iz Busana ili okoline);
                         - dvije ili više osoba koje misle da je to urnebesno smiješno.
Služiti u dobro ugrijanoj, pletenoj ili plitkoj posudi, a možda uopšte i ne služiti:) )

Danas je na pumpi Bijeli sreo dvoje simpatičnih ljudi i ustao na zadnje noge da ih pozdravi i popriča. Naravno, nisu ga ništa razumjeli ali je on njih čuo kako između sebe koriste izraze kao što su stan, dovoljno prostora, vakcinacija i krpelj,  a  puzeća nelagoda mu je ukočila veselo razmahan rep. Onda je pogledao tmurno prostranstvo pod oblakom, mokri limeni odsjaj auto-placeva, vijugavu ogradu klanice sa druge strane magistrale, i nešto se ponovo slomilo u njemu. Nije ovo prvi put da ga neki dobri ljudići žele  povesti sa sobom i već mu je pomalo krivo što se svaki put unervozio i ostao. Ipak, tek su mu četiri godine i sve je pred njim. Holivud će morati da sačeka…

Ja, robot?

“Ywkatsu-san, dosta je bilo blefa. Neće me prevariti ta trodnevna brada, znojava košulja niti perzistentni kašalj. Posmatrao sam vas ovih mjeseci… čovjek naprosto ne može igrati tako pravilno. Znam da ste robot. Karte na sto…”

Dear agent Dunham…

Race I: Policehorse

Gospodin Džekson odsutno baci pogled na faks koji upravo stiže. Taj bankovni izvod će promijeniti život gospođe Y. koja je klijentica još od februara. To jest, promijeniće ga ako g. Park bude umio da poveže sada već sasvim očigledne tragove. G. Džekson ponekad ne zna šta mu je ovo partnerstvo uopšte trebalo, taj tip nije baš najblistavija žaruljica na semaforu ako shvatate šta hoću da kažem…
Međutim, žaruljice na semaforu sada ispisuju ime Večernje Rose koji je za pola glave prestigao Mandraka na koga se g. Džekson kladio. “-Konju jedan policijski“, g. Džekson naglas mrzi svog pulena dok okreće broj kladioničara da otkaže popodnevne uplate, “konjino policijska…“.

Etalon

Čovjek je mjera svih stvari, poučno izgovara gospodin Hanter Foks, penzioner, držeći šolju čaja. Njegov kalifornijanski  izgovor daje riječima čuovjek i stvaurrri neki sumnjiv zvuk, onaj od kojeg se osvrćete i gledate preko ramena. On  ljude galantnije od sebe smatra razmetljivcima, a škrtije od sebe – cicijama. Svakodnevno vozi bicikl po svom dijelu zaliva zakopčanog kaputa i zamišljenog pogleda i ne odaje utisak da ga se svijet uopšte dotiče. Međutim, vozeći svoj krug on susrijeće sve vrste rekreativaca i usput ih procjenjuje;  na one koji su se oznojili više od njega gleda s prezrenjem, na one druge – takođe s prezrenjem. Slobodno možete reći da je g. Foks jedna neprijatna osoba iako bi vam on, sasvim sigurno, poželio srećnu Novu godinu.

Foksova Milja je međunarodna jedinica za dužinu biciklističke staze, uvedena 1921. u čast g. Foksovog djeda :)

Antialef

Ako se gleda dovoljno dugo, neravnine na zidu počnu da se prepliću u geometriju nesumnjive (mada malo vjerovatne) logike, čije se tkanje giba uz sferičnu muziku praistorijskih pećina pod čijim se svodovima sporo okreću povijene prilike. Vide se ljudi i životinje koje igraju na konopcu, fraktal i šuma. Zbog toga podsjeća na Alef, osim što se ne nalazi ispod devetnaestog stepenika u podrumu kuće u ul. Huana Garaja i ne gleda na sve što je ikada postojalo, već se nalazi svuda i gleda samo na tu jednu pećinu davnih ljudi iznad koje je, možda, jednom stajao podrum kuće u ulici Huana Garaja u Buenos Airesu osnovanom najmanje dva puta.

Ako se ne gleda dugo a ipak se vidi, znači da ste se nečim zviznuli u glavu :p

dokazni postupak

Gospodin Park je privatni detektiv specijalizovan za preljube. Njegov moto je “moje je da vam saopštim kako stvari stoje...”  Ima psa, Gospodina Džeksona, koji je mješanac dobroćudnog kanadskog ovčara i bulterijerke (dok to objašnjava, g. Park sliježe ramenima i kaže  “desilo se…” :))

Gospodin Park u poslu koristi toplotne kamere, nanočipove za praćenje, malene helikoptere i društvene mreže, ali od svih nevjerovatnih izuma XXI vijeka najdraži mu je dušek sa memorijskom pjenom…

Barong barmen

U odmaralištu Čamplung Mas u Legijanu za šankom radi Vajam koji insistira da ga zovu Vili – to je turistima lakše za pamćenje a njega podsjeća na Brus Vilisa :)  Uz čvrst osmijeh sa gostima razgovara o sportu i filmovima i pomalo o vremenu ili preljubi. U stvari ih pušta da se raspričaju, a onda u trenutku kada vidi da je gostu čaša prazna vješto mijenja temu  tako da ovome preostaje samo da naruči još jedno i priča još malo.

Šank je okrugao i nalazi se u bazenu, sa sve stolicama, što za Vilija znači mnogo posla i sagovornika. Možda može izgledati čudno da ljudi koji sjede u vodi i piju “Bintang” i koktele preko dana a arak uveče uopšte žele da pričaju sa šankerom, ali Vili je upravo takva osoba. On sâm vrlo malo priča, dok sagovornici ne štede pare i riječi. Njegova uloga sa druge strane šanka je nekako moderatorska – ponekad spaja različite priče sa suprotnih krajeva šanka i omogućava im da nastave zajedno. Sa njim i preko njega razgovaraju bijeli, crni i žuti ljudi. Takav je to posao.

Ponekad pred oluju vjetar podiže saronge obmotane oko stabala drveća i duhovi koji u drveću žive se uznemire. Ponekad uznemireni duhovi koji žive u drveću podižu saronge koji su obmotani oko stabala, stvarajući vjetar i oluju. To valjda zavisi od toga sa koje si strane šanka. Tada se dešava i da Vili ispriča ponešto o svojoj mladosti u planinama. Kaže da je došao u grad jer je posao u selu bio iscrpljujući. Brzo se snašao, upoznao ženu sa Sumatre, dobio djecu. Prošlo je dosta godina i sada  rijetko odlazi u postojbinu ali kad dođe svi rođaci, prijatelji i susjedi zovu ga da svrati.  Onda zajedno odu do seoskog oltara i tu se skupe razni bijeli i crni ljudi. Bijeli obično pričaju o tome šta treba da se radi, crni o tome šta se ne smije. On onda satima razgovara sa njima, to mu je bio posao dok je živio u selu i zato ga svi gnjave iako je samo došao da obiđe porodicu.

Priča mi zvuči neobično, pitam ga zbog čega u selu ne nađu nekog drugog da priča sa tim bijelim i crnim svijetom. On se i dalje smije, ali taj osmijeh ne izgleda čvrsto kao onaj za razgovor o monsunima i ragbiju  već se preliva u vodu bazena koja odjednom više nije topla. “Zato što ih niko drugi ne vidi”, kaže.

*Barong – kralj duhova u balinežanskoj mitologiji. U tradicionalnom Barong-plesu on svake večeri pred turistima pobjeđuje demona Rangdu, zahvaljujući čemu svijet biva izbavljen od sila zla. I gledalac i izvođač sumnjaju u takav ishod, ali nemaju srca da to saopšte onom drugom.

Konvertit

Otkako je u penziji, djed Liu provodi vrijeme u vrtu rješavajući sudoku. Četvrtkom u tom vrtu miriše more, ostalim danima se osjeća džemasti miris kasnih smokava. Baka Liu šparta po kući i dvorištu završavajući poslove koje često prekida dok pali mirišljavi štapić, promrmlja hitru molitvu, rukom dotakne kameno zvono ili stavi svjež cvijet ispred vrtnog Bude. Djed Liu ponekad podigne pogled sa novina sjetivši se kako je iste rituale i sam upražnjavao šezdesetak godina, pa sa osmijehom ravnim mješavini olakšanja i dosade pakosno dobaci: “Eh, mi Hrišćani to ne radimo” :)

Hairy tale

U Unutrašnjoj Mongoliji duga kosa i čupava brada vam neće automatski obezbijediti besplatnu večeru, ali se može desiti da osjetite kako vam neko pozadi zavrće majicu provjeravajući da li ste jednako kosmati i po leđima. Ako jeste, budite spremni na dvije mogućnosti. Prvo – to može značiti da ste medvjed ili džinovski jazavac, u kom slučaju imate tofu na račun kuće (ili šibu po leđima, zavisno od raspoloženja šefa kuhinje :))  Ako niste međed onda ste običan prevarant i konobar će vikati nešto na kineskom i biti neljubazan tokom ostatka večeri…

Chorizo 2

U prošloj epizodi Ros je ishitreno zaključio da Deda Mraza nema.
Ima, kako nema. Samo što rijetko donosi poklone – uglavnom dolazi da bi vam odnio dvd plejer, telefone i nakit. Uglavnom.

OVNIVERZUM*

Htio sam da obradim Titinu priču na uzbudljiv, pikantan način, sa mrvicom pritajene erotike iz života čileanske tinejdžerke koja se bori za pažnju školskih drugara i simpatije (“nema pojma šta da obuče,ali to nije strašno – problem je u tome što Titi za svojih trinaest godina nijednom nije vidjela vanzemaljce”), pa onda malo suspensa, pa letećih tanjira pa još malo obrta (“možda su oni i prešli pola galaksije i zaustavili se iznad njene kuće, ali njoj u tom trenutku pada na pamet da ipak treba da obuče onu tamnozelenu sa izrezom i nabaci nezainteresovan pogled kada mu noćas bude rekla dobro veče”).

Ali priča ne ide tako. U stvari, Titi je tada imala svega pet godina i dopadao joj se mali susjed Giuliano sa kojim je gledala Garfilda, ili se trotinetom spuštala niz vrtoglave ulice Taltala prema Pacifiku da bi se igrala na plaži. I to je to. Ostalo ću prenijeti onako kako mi je ona ispričala dvadeset godina kasnije na terasi u Viža Krespo, en la pampa y la via ;)

Taltal se nalazi na obali sjevernog Čilea, na oko sat vožnje od velike opservatorije Paranal u pustinji Atakama. Čitav kraj je poznat po čestim viđenjima NLO-a, pa mještani vjeruju da to ima veze sa velikom količinom minerala u tlu koji posjetiocima služe kao gorivo. Skeptične pridošlice smatraju da velika količina minerala u tlu utiče na mještane tako da vide i čuju razne stvari. Ne znamo šta vanzemaljci misle o jednima i drugima, mada smo skloni da vjerujemo da ih ozbiljno boli tahionski probijač Švarcšildovog radijusa za sve u šta smo mi skloni da vjerujemo :)
U svakom slučaju, Titi je upravo večerala sa dadiljom gledajući TV kada je počela gužva na ulici i sve jača zvonjava na vratima. Požurile su da otvore i vidjele susjeda Miguela od prekoputa koji je zadihano blebetao o tome kako moraju smjesta izići. Nije im bilo jasno šta čovjek hoće, ali su onda ugledale čitav komšiluk kako stojeći na trotoaru gleda uvis dok im zapanjena lica obasjava oval bijele svjetlosti visok kao kuća, koji samo što nije dodirivao balkon Titine sobe na posljednjem spratu. Neko je viknuo – Marsovci su stigli!, ali niko nije reagovao jer je oval počeo da pulsira a onda se sveo na tačku i nestao. Titi je, ukipljena kao i drugi, ostala da gleda u prazno noćno nebo kada su joj se pridružili majka i brat koji su izašli iz taksija. Brat je izvalio – “Mora biti da nam još trče po kući” a onda je pakosno dodao – “osim ako nisu malo prilegli… u tvoj krevet”, na što se petogodišnja Titi zaledila, a on je otišao da ispita tragove koje su posjetioci ostavili.
Od tada su ona i brat često pričali o tome kako su možda i sami vanzemaljci, jer jedino to može objasniti njihovu nevjerovatnu potrebu da iz svježe raširenog rublja sišu vodu koja miriše na deterdžent. Titi se sjeća da je dugo zatim pred spavanje zamišljala kako će je sjajni leteći tanjir odvesti sa sobom i kako će joj nedostajati njene kuce Boni i Latara…
* OVNI – “Objeto Volador No Identificado” (šp.) – NLO

Chorizo

Ovo je prvi put da Ros napušta svoju zemlju slobodnih i dom hrabrih. On želi da upozna svijet, slijedi svoje snove, živi u trenutku itd. Ipak, Ros nije žutokljunac – odrastao je u velikoj državi Vašington i stekao iskustvo u preživljavanju i bivanju na cesti. Dobro je organizovan, fizički spreman i perfektno spakovan. Plan mu je da obiđe cio svijet autostopom. Dnevni budžet je deset dolara. Kada stopiranje ne upali, Rosu nije problem da prepješači pedesetak kilometara na dan jer tako održava kondiciju.  Irska krv, englesko srce, ničega na svijetu se ne plašim – pjeva Morrisey sa iPoda. Rosova genetska kombinacija je sasvim drugačija od Morriseyeve, ali to nije razlog da se nečega plaši – Ros za doručak tamani žitarice sa puterom od kikirikija…

Ako se i desi da preko couchsurfinga ne nađe raspoloživ smještaj, Ros ne brine mnogo – nađe klupu u parku i zaspi, isprva obazrivo a zatim sve dublje, prepuštajući se misteriji zvjezdanog neba. U trenutku kada Rosov radoznali ali ipak umorni duh nakratko postaje jedno sa prirodom, jedna ruka ga hvata za rame i drma. Rosu nije jasno šta ta baba govori ali je očigledno da je nešto važno pa  iako ništa ne kapira, pokušava da je sasluša jer od starih ljudi u egzotičnim zemljama možeš čuti razne mudre stvari. Ustaje i univerzalnim govorom ruku objašnjava baki kako zbilja želi da je razumije jer očekuje da čuje nešto duboko i jezgrovito, što će kasnije podijeliti sa svijetom na fejsbuku ili blogu. Ona nastavlja da priča i sjeda na klupu. Onda liježe, okreće dupe prema zapanjenom Rosu, poslije dva minuta prestaje da se namješta i počinje da hrče. Uz malo zle volje, Ros će noćas shvatiti dvije stvari – da Deda Mraza nema i da se egzotični starci ne pojavljuju samo da bi saopštavali Velike Istine*. Nekad su tu da bi vam preoteli klupu :)
*za saopštavanje istine trenutno je zadužen jedan mali idiot u ćošku ;)

Predigra

Horasio Ferer je i dalje živ, onako penzionerski u ulici Alvear na Rekoleti. Ne izlazi mnogo, ali rado uzvrati pozdrav prolaznicima. Iako rođen na suprotnoj obali, u Montevideu, još krajem šezdesetih je obećao da će se ponovo roditi u Buenos Airesu. Kada tako postavite stvari, starenje ne bi trebalo da predstavlja neki problem (osim kad bole krsta, popušta prostata i kasni penzija :) )

Ovo je mogući prevod tog obećanja – Preludio para el año 3001.

Rodiću se ponovo u Buenos Airesu – jedne junske večeri, sa strašnom željom da volim i živim, konačno ću se opet roditi, biće trihiljadeprva, i jesen, nedjelja na trgu San Martin. A tri psića lutalice lajaće na moju sjenku, dok sa skromnim prtljagom stižem iz onostranog i kleknuvši u moju La Platu (divnu i prljavu) umijesiću sebi novo neumorno srce od blata i soli. Prići će mi čistači cipela i pajaci i vještice, moji besmrtni drugari, vičući mi – “Hajde, ‘ej! Rodi se, rodi, ‘ajde mali, uleti brate kad je gusto… al’ zar nije tako dobro umrijeti i roditi se?!”

Rodiću se iz stvari za kojima čeznuh dugo, kućna božanstva će šapnuti – “Vratio se…!” , poljubiću uspomenu na tvoje davno usnule oči i završiću ti onu (na pola ostavljenu) pjesmu. Pojaviću se iz voća i pijačne gužve, u kafeu punom dremljive prašine, u međuzvjezdanom metrou (od Majskog trga do Saturna) i u štrajku radnika na Jugu… Ali vidjećeš da ću se roditi godine trihiljadeprve, među svim onim klincima kojih nema (al’ će doći), sići ćemo na Zemlju, našu zemlju i kunem ti se da ćemo Buenos Aires opet iznova podići. Nosiću karanfil sa druge planete za reverom, pa i da se niko više ne rodi – evo ja ću! – grade tridesetprvog vijeka, samo da znaš – rodiću se, roditi ponovo!

Breaking bad

Kada vam poslije deset dana mačka pobjegne prilikom prvog zajedničkog boravka u prirodi, sa situacijom se možete suočiti na sljedeće načine:
Ljutnja i projektovanje ljudskih osobina na mačku – “…pizda jedna nezahvalna, a sve smo učinili za nju, uzeli je sa ulice, očistili od parazita, vakcinisali, dali joj kućicu da spava i pijesak da piški, hranili je i mazili. Eeeh, da smo samo znali…”
Neprihvatanje – ostavite njenu kutiju sa pijeskom, činiju sa vodom i igračke na istom mjestu, kao da se ništa nije dogodilo – “doći će ona, samo je malo zalutala, pojaviće se…”
Humor – dogovorite se da će vam sledeći kućni ljubimac biti ribica, ali da ćete je nositi na plažu, puštati u plićak i čekati da se vrati :)
Overkill – drink yourself to oblivion over the lost cat
Racionalizacija – “…ionako je bila poludivlja mačka – ćubice na ušima, pruge na boku i tačke na stomaku, sigurno bi porasla u risa jednog dana, bolje joj je tamo gdje je sada, u divljini, lovi krupnu divljač, napada domaće životinje a malobrojno stanovništvo strepi od nje i priča strašne priče svojoj djeci” (koja onda te strašne priče postavljaju na svoje profile na društvenim mrežama ;))
Dekonstrukcija – pišete gluposti na blogu, izvlačite ostatke emocija na površinu i javno ironišete sa njima. To nije put samuraja nego stazica hipstera. Mačka je u redu a vas treba uspavati.

relatividad

Paoli je u Buenos Aires stigao iz Meksiko Sitija, pretpostavljamo da je prvih nekoliko dana šetao ili se vozao okolo. Onda je izjavio: “Sviđa mi se ovaj grad, puno sam slušao o njemu. Samo, nekako sam mislio da je veći” :)

Sada znam kako je onim fizičarima u CERN-u…

things gonna slide

“The future is quiet different to the present. The one thing it has in common with the present is that we'll still call it present even though it's the future”
Flight Of The Conchords

Prije pola vijeka u budućnost se gledalo hrabro: pedesetih i šezdesetih nekako se podrazumijevalo da će automobili jednom letjeti a točkovi su odbačeni kao nepotrebni i ružni. Očekivanje jedne slavne budućnosti dalo je krilca čak i kolima koja su ostala na zemlji (i na točkovima), izgledala su flight-ready i bilo je samo pitanje dana kada će im nevidljiva ruka napretka ugraditi antigravitacioni pogon. Kako se budućnost približavala, optimizam svemirske ere je postajao sve oprezniji i točkovi su se vratili. Tako su sedamdesetih i osamdesetih  budućim nebom i dalje letuckala buduća kola (i to hibridna: malo leteća a malo japanska :) mada prilično nesigurno, kao da svakog trenutka mogu ostati bez razloga koji ih drži u vazduhu. U jednom trenutku su aterirala, malčice posramljeno, i šmugnuvši u sporednu ulicu osjećala malo krivice zbog iznevjerenih očekivanja tolikih prethodnih generacija, ali ih je poslije svega nekoliko kilometara obuzimalo veliko olakšanje jer je pritisak vjere u progres (dovoljno jak da decenijama savladava gravitaciju) iznenada nestao. Krajem dvijehiljaditih, budućnost je konačno stigla. Let je završen a točkovi se ponovo podrazumijevaju. Ostaje samo da vidimo šta će ih okretati…

Sui generis

Recept za mače na cesti:

     - vozite se magistralom (20 km)
     - nađete mače-koje-pretrčava (950 grama)
     - uzmete ga i stavite u auto (1200 kubika, 4 vrata) i pustite "Some summers they drop like flies" (6 minuta i 20 sekundi)
     - kupite mlijeko (2,8% m.m.) i sipate u patosnicu auta da mače jede (0,008 l)
     - date mu ime (3 slova) Sui po tome što suicidalno pretrčava magistralu, ili po ulici Suipaća gdje se prodaju najgore cipele za tango (540 pezosa)
     - ostavite mače da prenoći a potom ga zadržite, sa uvjerenjem da ste zbog toga dobra osoba (za 2 osobe :)) 

Geografski informacioni sistem

Izlazim iz autobusa broj 24 na uglu Bolivarove i Estados Unidos, srijeda je i ništa se ne dešava u San Telmu. Diler stoji ispred spuštene rešetke almacena, tamne naspram oslikanog zida. Na zidu je stensil “El Eternauta” pa izgleda kao da dilerova sjenka nosi gas-masku. Na sebi ima dres Rivera, prelazim ulicu i pitam ga gdje da čekam osmicu za Ezeizu. Tri-četiri bloka niže na aveniji Independensija, ali šta ću u ovo doba noći  na Ezeizi, aviona danas ima tek poslije podne. Osim toga, kaže, oblačno je i vjerovatno neću vidjeti nijedan avion. Odnekud mu se pod nogama stvori torba kineskozelene boje (zakleo bih se da trenutak ranije nije bila tu), on je otvara i kaže – evo ti nešto u znak dobrodošlice u moju zemlju. Kakve dobrodošlice, che, upravo tražim način da odem iz tvoje zemlje? Nema veze, to što odlaziš ne znači da makar jednom nisi bio dobrodošao, osim toga, svi počinjemo odlazak čim stignemo, dobrodošlice su samo način da se ispuni vrijeme jer je srijeda i ništa se ne dešava u San Telmu.
Iz torbe vadi malo pakovanje nesanice, kockicu kao za supu umotanu u promotivni letak “La Virute”. Uzimam paketić i odsutno mu zahvaljujem, iako nemam pojma šta sa njime da radim ni kako se koristi. Pokušam da ga pitam da mi objasni, ali više ne govorim španski a on mi je već okrenuo leđa i spušta se prema Paseo Colon, tako da samo odmahnem glavom i krenem prema semaforu. Hvatam bus, zagušljivo je a vožnja avenijom Rivadavia kao da traje mjesecima. Četiri stotine blokova kasnije, budim se na drugom mjestu i u drugom gradu a Ezeizu sam prespavao. Autobus je otišao, sav iscrpljen se bacim na krevet, onako odjeven, ali prije nego zaspim učini mi se da me nešto žulja i ruka mi u džepu napipa onu kockicu. Od tada ne mogu da spavam, a budan više ne mogu da prođem Bolivarovom.

Hold your horses!

“Nemamo mnogo vremena, Wang! Ja sam ti iz budućnosti i ovdje sam da ispravim najveću grešku u životu. Ne smiješ prodati bubreg da bi kupio iPhone, jer će izaći aplikacija koja ti omogućava da svoj telefon koristiš kao bubreg. Aplikacija je za Android…”

Where the wild things are

U prirodnjačkom muzeju u La Plati posthumno se dosađuju džinovski sisari koji su naseljavali Patagoniju: mastodont, lestodont i gliptodont, pa megaterijum, milodon i smilodon – sabljasti tigar. Ovaj poslednji izgleda naročito opako, da nije izumro sigurno bi evolucijom osim sablje razvio i kuburu. Brkove je već imao :))

Megaterijum je druga priča – zeznuo se i prerano evoluirao. A odlično bi se uklopio u XXI vijek…

 

Bajo cero

Dobro, nije baš pao snijeg, ali na geografskoj širini južne Afrike temperatura ispod nule tjera čovjeka da psuje. (Dobar) vazduh miriše na hladna bespuća Patagonije, na Perito Moreno i ostale glečere juga. Autobus nikako da stigne…¡la puta que lo parió!

Cambalache

Niko ne zna otkad se sprovodi Program Iznenadjenja i Dezorijentacije Korisnika (P.Iz.De.K).  Stariji se žale da nikada nije bilo ovako, mlađi ni ne znaju da učestvuju u njemu, nekako im dođe prirodno. Radi se o delikatnom pristupu trgovanju u supermarketima: kupci su dužni da, kada se predomisle, uzete artikle vraćaju na policu gdje ovi ne pripadaju. Tako se među četkicama za zube može naći ljuta kobasica, krem za cipele razbija monotoniju konzervi mačije hrane a toalet papir viri iza kutijica sa topljenim sirom. Paranoičan građanin može pomisliti da se radi o zavjeri, ali ga kasirka obeshrabri osmijehom dok mu kisjelu vodu naplaćuje po cijeni deterdženta za suđe.

Neprovjerene priče govore o pilot-projektu čije će naredne faze obuhvatiti čitavo društvo: na primjer, među kandidatima na glasačkom listiću će biti režiser ili kriminalac, autobus br. 24 će bez razloga skrenuti u Avežanedu a za volanom će biti nuklearni fizičar. Ulica Ramosa Mehije će se odjednom zvati Vera. Finalna faza će se odvijati na ličnom nivou –  brkati filmski producent se ujutru budi kao umorna prodavačica cvijeća, a biće moguće i da se ljudi obogate preko noći…  Radikalni zagovornici programa smatraju da dostignuća u genetici već omogućavaju biološke slučajnosti. Konzervativci se protive mogućnosti da im odjednom izraste lijevo krilo – ljudi su zadovoljni desnim, šta da im radiš :)

Glasovi sa radija

U vrijeme o kome govori Sabato u “Junacima i grobovima”, četvrt Barakas su uglavnom činile bogataške rezidencije, ružičnjaci, čaj i dokolica. Sto godina kasnije, u vrijeme o kome govori Solanas u filmu “Sur”, Barakas je zapušten i prašnjav kraj pun uspomena, dućana na uglovima, sitne industrije i željezničkih kolosjeka. Uz glavnu prugu koja vodi do zloglasne stanice Konstitusion smještena je stara psihijatrijska bolnica “El Borda”. Početkom XX vijeka tu je bio čitav grad ludaka, sa čak šest hiljada stanovnika. Danas se zovu pacijenti, i pet puta ih je manje.

Devedesetih se neko sjetio da nije u redu da ovi ljudi nemaju mogućnost da javno kažu to što misle – krik sa krova, u stvari, traži uho na drugom krovu. Kako traženje uha ponekad odere grlo, kupljena je i instalirana radio stanica preko koje bi se glas internosa čuo sa druge strane zidova. Predajnik nije naročito jak tako da signal pokriva samo nekoliko okolnih četvrti, dovoljno da oni koji učestvuju u programu znaju da ih neko sluša. Stvar je postala hit i kopirana je na više mjesta u svijetu, uglavnom u društvima kojima nedostaje psihotičnih glasova u etru :)

Iako riječi loco (ludak) i locutor (spiker) nemaju zajednički korijen, dovoljno su slične da voditelja radija La Colifata (“Ludačica”) teško možete razlikovati od bilo kog kolege sa normalnog radija. Ipak, subotom od dva do sedam čitav komšiluk sluša 100,1 MHz očekujući da se nešto desi. Recimo, da voditeljka izjavi ljubav Huanu, bolničaru iz krila “B”, i izvini mu se što ga je u trpezariji gađala stolicom. Ili da baka Estela priča viceve. Ili da bilo ko komentariše politiku :)

To se rijetko dešava, ali slušaoci ne odustaju. Nisu ludi da propuste emisiju :)

Otvaranje

S jedne strane stakla je familija iz Tukumana na nedjeljnom ručku, debele djevojčice iz predgrađa, izmučeni matori peronista, kurvica u ogledalu, indijanka koja spava na plaži, klošar koji drži govor, pijanica, krvava žena za mesarskim pultom, klinac sa odranim koljenima i maskom Barneyja. Sa druge strane stakla su sređeni i mirišljavi ljudi, katalozi, kritičarke i hipsteri, vintage garderoba, čaše vina, mikrofoni i kamere.
Prilazi drug pordiosero*, traži cigaretu i pita š'a ima unutra. Izložba fotografija. Pa jesu l’ kakve? Jesu, kažem, uđi. A ima l’ nešto da se gucne, smije se i ulazi… Vidim ga poslije, drži dvije čaše i gleda one fotke. Gužva je, guraju ga i gaze kao da ga ne primjećuju.

A možda mu i nije loša taktika – izađe sa slike, onako nevidljiv popije koju a onda se vrati na drugu stranu stakla tako da opet mogu da mu se dive :)

*pordiosero  – prosjak  (šp.)
Za razliku od callejera  pordiosero nema posao, zbog čega ovog prvog smatra japijem. Takođe, istina je da bi poređenje sa pordioserom bilo uvredljivo za svakog callejera koji drži do svog uličnog digniteta. Svi ljudi nisu braća :)

Apoyo

Tijelo se naginje naprijed, migolji se i namješta, traži oslonac. Kada ga nađe, zadrži se koji trenutak u tom položaju da bi zapamtilo osjećaj i da bi ga moglo ponovo pronaći, štagod da se desi poslije.

Scena može da liči na sastanak grupe za uzajamnu podršku, početak pozorišne predstave ili salu za rastanke… u stvari je zagrijavanje za čas tanga, milonguero stil :)

Slagalica

Viža Krespo, noć vlažna ali ne hladna. Memljiva. Sjedim na krovu zgrade sa tri Čileanke, plesačice uz šipku. Izgledaju kao da prave pauzu između mušterija, ali nije tako – djevojke samo vole da se zabavljaju :)
Koriste nešto za izbjeljivanje tena, ali ih  geni odaju – zarumenjele su se i raspričale već poslije drugog pića, Indijanci su uglavnom intolerantni na alkohol. Imaju identične sise i noseve, sve radio isti doktor kad su bile u Kolumbiji.  Dobile su i popust na količinu – na tri para sisa i dva nosa  jedan nos dobiješ  gratis i sad se zezaju čiji to može biti. Meni i dalje izgledaju isto, zamišljam doktora koji gunđa kako se osjeća kao za fabričkom trakom. A možda mu samo ispadnu isti, koliko god se trudio.

“The day is gonna come when we find out”

Iako staro tačno 190 godina, groblje na Rekoleti je veliki i uredan nekropolis sa ulicama, avenijama, drvoredima i dobro uhranjenim mačkama. Pošto vrijeme malo sporije protiče ispod grobljanskih čempresa i platana, na miru se može posmatrati ko je sve bio neko i nešto u protekla dva vijeka. Grobovi iz XIX vijeka nose prezimena starih argentinskih familias patricias, a od početka XX vijeka masovno se pojavljuju razni Pelegriniji, Koeni,  Nalbandijani,  O'Hare i Šarapovi.  Zombi-turisti se po vrućini vuku alejama tražeći Evitin grob koji su brižne domaćice već posjetile tokom prijepodneva, ostavivši svježe cvijeće i pisamca sa molitvama za Kristinino zdravlje, dug život i treći mandat.

Poznato je da je, samo po sebi, umiranje već dovoljno nezgodno – ali ono predstavlja tek manju neprijatnost u odnosu na sahranjivanje na Rekoleti. Mjesto na groblju je skoro nemoguće dobiti – lista čekanja je ogromna, kupovina i iznajmljivanje su zabranjeni a novi mauzolej se može graditi samo ako se neki stari  sruši usled dotrajalosti i u skladu sa planom ekshumacije.  “Ništa se ne mijenja, procedure ubijaju. Zato je Rekoleta jedno od rijetkih mjesta na kojima  i dalje živi duh starog Buenos Airesa” – smije se sarkastični komentator sopstvenom izboru riječi :)

Ovaj tanatokonzervativizam je razlog zbog kojeg bi ovdje, umjesto agresivnih undeadova iz pop-kulture, čovjek mogao očekivati samo nekog zbunjenog, prašnjavog mrtvaca koji sa buketom suvog cvijeća pokušava da nađe put do izlaza da bi otišao u posjet svojoj baba-tetki na groblju Čakarita:
“Čekaj malo”, pomislio bi on kada bi proces mišljenja bio nezavisan od postojanja živih moždanih ćelija  “Zar nije trebalo da skrenem desno pored generala Lavašea, pa onda petnaest grobova dalje pored vrata gospođe Tibije… ooo, pazi ti to, i fontanu su joj postavili. Njoj. Ništa mi se ovo ne sviđa… I otkud, dođavola, svi ovi Talijani?”- prazne duplje uzalud pokušavaju da čitaju kitnjasta slova erodirana sve kiselijim kišama. Trebalo bi pitati nekoga, ali pokojni gospodin je suviše uglađen da bi prepadao ljude unaokolo. Osim toga, mala je vrerovatnoća da bi se uopšte razumjeli.  Muve su, što bi se reklo, još i bile neko društvo.

Ballardian B.A.

U tangu “A media luz” iz 1924-te, pesnik Karlos Sezar Lenzi opisuje jedno od svojih ljubavnih gnijezda na prilično srceparajući način, manje-više ovako:

“Korijentes 348, drugi sprat, liftom,
Nema portira ni komšije, unutra – koktel i ljubav.
Stančić sav u javoru, klavir, tepih i abažur
telefon na koji mi se uvijek javiš
i gramofon koji cvili…
stari tango moje mladosti i mačka od porcelana
koja samo što ne prede…”

Danas je na toj adresi ogromna kancelarijska zgrada sa garažom na tri nivoa, ali nijedan tango ne pjeva o betonskim stubovima, mrljama od ulja, izduvnim gasovima i tragovima guma, niti o korporativnim uniformama, svjetlosti fotokopir aparata, filter-kafi, višečasovnim sastancima…

Šteta :)

Metajedrez

U kafani “Dorrego” na uglu Defense i Umberta Prima na zidu stoji fotografija. Na njoj je scena iz te kafane – godina je 1974 a dva starca sjede za stolom. Stariji je već sasvim slijep, mlađi tek nagluv. Jedan se oslanja na štap, drugi na astal. Pod je u crno-bijelim pločicama pa scena podsjeća na šahovsku tablu i dvije poslednje figure na njoj.

Nisu govorili skoro dvadeset godina, osim u vidu polemike preko novina. Razlog – stariji se užasavao društvenog angažmana a bavljenje stvarima koje su “istinite” i “pravedne” za njega nije imalo mnogo smisla. Mlađi je ovakav stav odbacio kao buržoasko sebičarenje (naročito u haosu nastalom padom peronizma) i prekinuo komunikaciju. Prijatelji su ih nagovorili da se ponovo sretnu. Nemoguće je reći da li su na to pristali osjećajući da nema još mnogo vremena i da ostale figure polako nestaju sa table. Partija se svela na dva kralja – bez lavirinata, samo štap, sto i dvije stolice, brisan prostor.

Ponekad grupa turista uđe u kafanu i onaj radoznali baci pogled na okačene fotografije. “Ko je ovo sa Borhesom?”, pita šankera. Ovaj ga gleda kroz čašu koju upravo briše i koja mu neprijatno uvećava prezrivo oko  – “Koj’  ovaaaj s Booorhesom?” – imitira ga podrugljivo, i dodaje – “Zašto niko od vas ljudi ne zna kako izgleda Sabato?”

Amores Perros

Šetati pse je unosan posao (naročito za one kojima je to jedini posao), kojim se bavi mnogo naroda.

Zbog toga, kada vidimo ovakvu scenu, vjerujemo da se radi o stručnom skupu ili sastanku sindikata…

de repente

Mjesto u ulici Kočabamba br. 2536 ima limeni krov i zidove od opeke. I dalje liči na garažu, iako je od tada prošlo mnogo  – u međuvremenu je tu bila gvožđara, pa sjedište Trockističke Partije (koja i dalje ima jednog predstavnika u Kongresu), krojački atelje od koga su ostale brojne lutke (sa mnogo više predstavnika u Kongresu :) , a sada alternativni teatar u kome neafirmisani bendovi srijedom sviraju tango.

Kontrabas,  dvije violine, četiri bandoneona i klavir, ozbiljnih lica sviraju tango mortal.  Japanac ima pokrete kao da umjesto harmonike drži katanu (ili kakvo seksualno pomagalo) . I ostali podjednako sijeku, ali nisu Japanci pa nemamo takve asocijacije :)

Jedan lik odnekud ispada na binu, mota se između muzičara i namješta kablove, publika negoduje. On se uspravlja, vidimo da je visok i zbunjen, u farmerkama i gornjem dijelu pidžame. Odjednom kao da se sjetio nečega, uzima mikrofon i počinje da pjeva “En esta tarde gris”. Rastura. Nevjerica a onda oduševljenje, negdje u pampi takođe počinje kiša iako ne znamo da li i tamo zvuči kao aplauz.

kockica za hrabrost

“Najveći rizik je ne rizikovati”, kaže gospodin Omar T. dok sjedimo u njegovom ateljeu.
Čitav radni vijek je proveo u marketingu a onda je pet godina prije penzije dao otkaz, doslovce okrenuo novi list  i krenuo da crta. Uzrečica mu je “ma, bolje da ti nacrtam“, oduvijek se lakše izražavao na ovaj način.  “Ali reci drugarima da i dalje govorim španski i engleski” :))

Mogao je da bude penzioner sa hobijem, ali je htio da živi od onoga što voli. Nije baš bilo lako – nerazumijevanje, razvod i samoća. Ipak, uspio je da iskoristi četrdeset godina kontakata sa izdavačima, tako da je za dvije godine ilustrovao osam knjiga. Upravo završava argentinsko izdanje knjige “Zen za početnike”, zabavlja se  čitajući zen pričice i koane.  A onda ih crta,  lako i duhovito, sa dirljivom pažnjom matorca koji se kao dijete raduje radu sa flomasterima.

“Ne znam da li je to hrabrost  kao što možda izgleda”, kaže, “prije će biti da su se složile sve kockice”.

Za ovu vrstu hrabrosti ne dobijaju se medalje, samo ti se slože kockice…za medalju ;)

Otoño Porteño

odjednom, Grad je pun lišća…

Motochorros

Ernan Pičon je odnekud dovezao motor. Kao, prijatelj mu duguje neke pare pa je pozajmio njegov motorčić dok se stvar ne sredi :) Ne pitam dalje, idemo da uhvatimo krug duž costanera norte, pored La Plate (“divne i prljave”, kaže pesnik Horasio Ferer:). Peca se iz zabave, riba baš i nije za jelo – “Miriše na naftu. Baciš je na roštilj a miris te ubije. Nije ni za šta” – priča jedan. Poslije podijelimo lomito sa krompirićima a Pičon priča kako je sa drugarima držao kafanu ali im je policija zatvorila – “Gajili smo biljke na krovu, znaš, ovdje nije opušteno kao kod vas u Evropi. Snimili nas iz helikoptera i tras…”, kaže.

“Tras“, ponavlja pozajmljeni motor, u povratku. Gurali smo ga petnaest blokova, pokušali da popravljamo ali se kineski alat slomio. Na sve to, počinje kiša. Pičon brzo zavija džoint “paragvajke”, pitam ga da li je normalan. Smije se – “Che, boludo, kad pada kiša – uzmeš kišobran” (paragua na španskom:))

Fish fetish

U ul. H.L.Borhesa br. 1923 nalazi se salon za ihtioterapiju – gladne ribice vam za 90 pezosa uklone višak epitela. Međutim, neke od njih i same plaćaju…za gledanje :)

Bejzbolno

Na drevnom jugu Grada, u ulici Kočabamba br. 444 nalazi se društveni klub “General Belgrano”, mjesto gdje stariji sugrađani preko dana igraju karte i domine a uveče tango. Za tango im se pridruže i mlađi sugrađani, namjerni prolaznici i turisti. Starima to ne smeta, bitange su oni, uživaju kada visokim turistkinjama sa Marsa objašnjavaju lokalni način :)

Za karte i domine im se slabo ko pridruži. A i nije da baš gore od želje da ih neka krupna Kanađanka rasturi u dominama.  Zato čekaju veče, ti strpljivi starčići, čekaju da se stvori atmosfera :)

Moj drug Marselo T. na milonge dolazi sam,  svaki put sa debelom knjigom pod miškom – sinoć se zvala “The Corrosion of Character, The Personal Consequences Of Work In the New Capitalism” – koja mu obezbjeđuje prolaz kod emancipovanih, socijalno osviještenih gringas. Promućurni  Marselo, sjajan tip. Obalimo po bocu “Malbeka”, on i ja, skeniramo publiku, plešemo po malo a onda ogovaramo i upoređujemo partnerke, prepričavamo razgovore sa njima, ovakve:

Paola  voli Evropu, živjela je šest godina u Italiji sa tamošnjim igračem bejzbola, putovala. Izgleda da igrač nije baš najbolje kontrolisao svoju palicu, tako da su se rastali a Paola se vratila kući u La Boku. Sad radi kao konobarica i ima djevojku, compañeru. “Palice me više ne zanimaju”, smije se. “Tako je bejzbolnije“, smijem se ja, al’ u sebi, ovo ni ne pokušavam da prevedem :)

Pred kraj milonge nestaje struja i ostajem da plešem s Paolom dvije poslednje tande, uz živu muziku i svijeće. Atmosfera. Karte i domine :)

Telenovela

Ernan Pičon i Hulija živjeli su zajedno četiri godine, nakon čega ga je izbacila na ulicu. Sada živi u pansionu, dan provodi tako što duva travu “paraguašu”, svira gitaru i ponekad plače. Svira i u metrou, ali ne zarađuje baš dobro. Ili, tačnije, ne svira baš dobro. Ali zna čitav grad napamet, svih 750 linija gradskog prevoza, sve ulice i četvrti. Govori desetak jezika pomalo :) Mogao bi da bude turistički vodič, taksista ili serijski ubica, ali ga je ovo sa Hulijom baš dotuklo …  ¿viste?

“Sve je bilo u redu dok nije počela puno da zarađuje, jer je onda počela to i od mene da traži.” – priča. “Prebacila je dvije hiljade dolara. Mucha plata. A ja ne znam ništa da radim – sviram gitaru i to,  znaš,  ne naročito. Možda ako se ošišam i zaposlim negdje, možda me primi natrag. A?”

Ne umijem mu ništa reći, čika od prije neki dan je možda  završio pod vozom zbog nečijeg pogrešnog savjeta. Treba biti oprezan.

Opreznost je suvišna ovog puta jer Ernan sam nastavlja – “Neću se ja ubiti ili nešto, nemoj da misliš da sam od takvijeh. Znaš šta? Možda meni treba neka drugačija, da mi bude compañera, da me razumije i podržava… a kakve su žene u toj tvojoj zemlji?”

Ma, sve compañera do compañere, naravno. I ne zarađuju previše.  Zašto pitaš, che? :)

Higijena

Na mjestu gdje avenija Kordoba presijeca željezničku prugu, čika se bacio pod voz  juče u pet popodne. U jednom trenutku je bio tamo, čučnuo kao da želi da zaveže pertle i onda nestao. Neustrašivi vatrogasci su sve skupili u plastičnu kesu a onda su oprali beton, kofom.

Kesa i kofa, da sve bude čisto. Iza nas ne ostaju tragovi.

Matori satori

Stari Božidar K. (koji nevjerovatno liči na mog pokojnog strica, nazdravlje mu i na dugi vijek sa sve gaučo maramom oko vrata:) rodom iz Tandila, provincija Buenos Aires, me je pitao koliko ostajem i hoću li doći ponovo. Kažem da mi se ovdje jako dopada, ostaću još koji mjesec i sigurno doći opet. E pa – kaže – kad dođeš ponovo idemo negdje na ručak :)

Meni je izgledalo malo neobično da đede od osamdesetpet godina planira nešto u daljoj budućnosti, ali nešto mislim – možda je čovjek dostigao nivo razumijevanja ciklične prirode vremena koji nadilazi moje kratkoročno razmišljanje na koje odveć utiče stomak  sklon ručku u dogledno vrijeme … :)

Choque cultural

na uglu Hufreove i Seranove su se zamalo sudarila dva vozača, naizgled malčice prestara za vozačku dozvolu.

“Kuda gledate, ignorante?” – viče jedan kroz otvoren prozor.

Drugi, očigledno kriv,  odmahuje glavom i odgovara “Ama, prođite, nasilniče” :)

“Šta ti je, čovječe, jedeš kao Kinez?!”

Ima naročito blistavih trenutaka  u svakodnevnom snalaženju – recimo, otkriće kineskog bife-restorana sa 179 vrsta (ne znam zašto ne zaokruže na 180:) jela, sve što pada na pamet uključujući salate, povrće  svježe i na pari i pohovano i na ostale  načine koje predviđa kineska kulinarska Kama-Sutra :)

Najbolji dio: 100 grama bilo čega košta 45 naših centi, tako da imaš kilo ručka za 4.5 eura. To je već nešto :)
Restoran je zavučen u dijelu grada koji sam uglavnom izbjegavao  jer su u njemu samo banke i firme (da me ko slučajno ne bi nešto zaposlio :), tako da je po cijeli dan pun japija koji nose klopu na posao (ili kući, domaćice su izgubile nepravednu tržišnu utakmicu sa kineskom radnom snagom :).

Ima i fora: sva klopa je za ponijeti. Ako hoćeš da jedeš na licu mjesta – može, ima dvadesetak stolova ali onda ti izmjere zajedno sa  velikim keramičkim tanjirom iz kojeg jedeš – nije pošteno ali je simpatično :)

Callejero intelectual

Nedavno sam imao žustru i kulturnu raspravu sa callejerom (osoba koja živi i/ili radi na ulici) koji mi je uvaljivao novinu “Hecho en Bs. As.” koju izdaju nezaposleni umetnici i filosofi a pomaže Grad (so help them Grad:) – kao, kupovinom časopisa podržavam njihovu borbu (ili njihove ekstravagantne hobije i ko zna šta još:).

Pošto nije odustajao ( iako sam mu rekao da novi broj već imam), prebacih mu da nije u redu da gnjavi mene turistu a lokalcima nije ni prišao. Uvrijeđeno mi je odgovorio da prestanem da ga diskriminišem na socijalnoj osnovi, i da je to što pričam običan stereotip jer puno lokalaca ima mnogo više para od mene turiste, što dokazuje da on nije tu zbog para nego zbog svoje društvene uloge. Meni je taj argument izgledao vrlo potpun (i istinit, što se para tiče), te sam se izvinio i hitro skrenuo niz Bolivarovu (iako je tuda duže), a on je nastavio uz Defensu prema Plaza de Mayo, komentarišući sa prolaznicima moj grub stav i aroganciju prema nezavisnim izdavačkim nastojanjima.

Pomislio sam i kako ne znam mnogo zaposlenih u kulturi koji imaju vokabular kao ovaj callejero, ali tad sam ugledao McDonalds i naglo izgubio  zanimanje za jezičke finese.